Kapital, prostor, komunikacija

TAJNA PRODAJA JAVNOG

Građevinski lobiji u sprezi s gradskim vlastima, trgovanje gradskim zemljištima, izmjene i dopune GUP-a po zahtjevima investitora, jeftina poljoprivredna zemljišta i zaštićena pomorska dobra koja odjednom postaju vrijedne građevinske zone, iznenadna skidanja statusa zaštićenih spomenika, ali i istovremena skidanja kolega stručnjaka koji se tome eventualno usprotive, nestručno definirani natječaji, uzak krug onih koji“mogu“.

Sve to iza zatvorenih vrata ili ispod stolova, svakako, daleko od očiju javnosti.

14 interpolacija u i oko Dioklecijanove palače, od kojih neke betonskom težinom sjedaju na antičke mozaike, dubrovački slučaj Pila s rušenjem ambijenta osamnaestostoljetnih kuća i gradnjom transportnog terminala s turističkim sadržajima te slučaj interpolacije elitnog trgovačko-stambenog objekta na Cvjetnom trgu, tek su najpoznatiji lajtmotivi Hrvatske prostorne problematike.

Javni prostor je napadnut i pitanje je koliko će to opsadno stanje trajati. Hoće li nadolazeći europski zakoni uspjeti preduhitriti nestanak tog vrijednog i sve rjeđeg resursa?

Sva ta pitanja postaju još delikatnija kada se dotični prostori nalaze u gradskim centrima, kada imaju tradiciju i povijest gradnje, plansku ispunjenost, vizualnu zaokruženost, javnost korištenja i identitet s kojim se građani poistovjećuju, kada se u njima kreiraju urbani rituali i kada imaju jedinstven ambijent kojeg naraštaji svakodnevno uživaju. Zadiranje u takav prostor je zadiranje u slobodu i identitet svakog pojedinca.

Gledajući u povijesni retrovizor rekli bismo da vidimo više nego dovoljan poticaj za tisuće podignutih šaka u bijesnom galopu gradskim ulicama.

Koliko nas zapravo smeta nered u našem vlastitom životnom prostoru?

REVOLUCIJA. DANAS? U KOLIKO SATI?

Ipak, takvo alarmantno stanje je moralo podići medijsku prašinu i probuditi neke uljuljane duhove. U gradovima s najvećim problemima (Split, Dubrovnik, Zagreb) osnivaju se građanske inicijative za spas prostora, u cilju senzibiliziranja javnosti i zajedničkog suprostavljanja rušilačkim projektima investitora i gradskih vlasti. Od potpune neorganiziranosti do visokog stupnja organizacije i javne uspješnosti, inicijative su ipak medijskim istupima uspjele potaknuti na razmišljanje o određenim pitanjima, sakupiti velik broj potpisa potpore, a naposlijetku, i potaknuti ljude na javno okupljanje i prosvjede. Zadnji prosvjed vezan za problematiku gradskog prostora dogodio se u Varšavskoj ulici u Zagrebu 16. prosinca prošle godine. Oko 3 000 ljudi okupilo se da bi se usprotivilo odluci gradske vlasti da se dozvoli rušenje kina Europa u svrhu gradnje elitnog trgovačko - stambenog prostora s podzemnim garažama do kojih bi vodio prilaz koji kolidira s javnom gradskom šetnicom. Na Varšavskoj se tog dana moglo vidjeti skupine osvještenih studenata i pripadnika alternativne scene, članove udruga organizatora, intelektualce, poznata lica naše kulture, grupe stanara te manji broj građana koji se se našao u zakrčenoj Varšavskoj. Prosvjed je osim svoje primarne i kvalitetno izrežirane alternativne note, zapravo imao i društveni moment - druženje ljudi koji se uglavnom međusobno poznaju.

Jednako tako, na javne tribine namijenjene dotičnoj problematici dolazi isti krug ljudi. Isti novinari pišu o tome jednako male članke koje čita jednako mali broj ljudi. Relevantni stručnjaci s područja koje se bavi prostorom ili baštinom ne uspijevaju se ujedniti u zajedničkom prijedlogu ili studiji slučaja koja bi se ozbiljno suprostavila rušilačkim investitorskim zahvatima. Tek pokoji članak stručnjaka disperzno biva odaslan u medijski prostor, no najčešće zbog diskursa ne uspijeva doskočiti u polje koje nazivamo širom javnosti. Dogodi se tako da 30 ili 3000 šaka u zraku (ovisno o veličini grada) podižu uvijek isti pojedinci mahom iz akademsko - kulturnih krugova.

U isto vrijeme u Hrvatskoj je oko 7% visoko obrazovanih, a još manje onih koji zbog današnje mobilnosti i seobe na nacionalnoj (i internacionalnoj) razini zaista osjećaju duh mjesta i pripadnost nekom identitetu. Usmjereno ciljanje na generalni emocionalni sklop građanstva kronično nedostaje; u korist rasutih stručnih informacija ili poluinformacija koje povremeno iskoče. U takvoj situaciji „suvremeni“ projekti većem dijelu građanstva se i ne čine toliko apsurdni, a eventualno prepoznat problem javnog prostora, zbog opće društvene letargičnosti, ostaje tek problem tuđeg dvorišta.

Vlast, odnosno vlada, uviđajući benignost takvih javnih akcija, a dakako, promičući demokraciju i građanske slobode, takve istupe dopušta, štoviše, potiče ih, samo ne ispod svog prozora.

Što znači revolucija u takvom društvenom kontekstu?

Hiperrealnost - Hiperprostor – Hiperrevolucija

Ipak, u kontekstu javnog protesta, u Hrvatskoj se nedavno dogodilo nešto važno i uvelike različito i po načinu izvedbe i po stupnju realizacije od svega gorespomenutog.

Naime, maturanti na razini čitave države organizirano su digli glas protiv loše definirane i preuranjene odredbe o državnim maturama. Da to nije bila neozbiljna adolescentska pobuna, već koordinirana masovna akcija, dokazuje i brz odgovor iz Ministarstva željan dijaloga, te uzbuna u hrvatskim medijima koja je trajala nekoliko dana. Što se i kako dogodilo?

Ideja o prosvjedu rodila se i formirala na Internetu. Koristeći aktualne alate globalne komunikacije i društvenog umreženja (Facebook) srednjoškolci su stvorili virtualna mjesta za raspravu i tamo kroz grupnu diskusiju izlučili reprezentativne „slike“ svoje problematike. Kako se proces širio, a srednjoškolska internet zajednica rasla, te slike, u komunikacijskim kanalima među članovima, doživjele su toliko novih korištenja, pretvorbi i umnožavanja (comments, reply, forward) da su formirale vlastitu stvarnost na vlastitom prostoru.

U takvoj realnosti dogodila se simulacija revolucije – hiperrevolucija.

Često se dogodi da informacije u doživljajnom sklopu korisnika, odvojene od svog sadržaja, postaju goli psihoemotivni impulsi za djelovanje. Pokret je imao sve odlike revolucije: ideologiju utemeljenu kroz (hiper) slike problematike, stalan priljev novih članova u organiziranu hijerarhiju, šireći krug simpatizera (javnost i mediji) te jasnu usmjerenost na krivce (Ministarstvo). Hiperprostor je poslužio kao trg za tisuće podignutih šaka. Zamah centrifugalne sile hiperrevolucije lansirao je njene aktere u realni prostor i stvar se dogodila.

Masovnim i tematiziranim komunikacijskim kanalima klikom miša je preskočen fizički prostor, ali i postmoderna alijenacija i individualizam koji, kroz difuziju odgovornosti, vode u društvenu letargičnost. Istovremeno, opsesivno uživanje plodova informacijskog baroka, učinilo je od nas ovisnike o slikama - informacijama. Više ne vrijede pravila senzacionalizma novinskih naslovnica; ekskluzivne informacije postavljene su uz bok onim potpuno trivijalnim, u stalnim mijenama, a njihovu istinitost i utjecaj određuje samo broj njihovog dupliciranja tj. ponavljanja i modulacija s obzirom na stalno mijenjajući kontekst. „N“ puta dupliciran i korišten, informacijski paket "slika-tekst" na Internetu formira vlastitu realnost na vlastitom prostoru i s vlastitim pravilima. Veliki rastući oblak ili oblaci hiperrealnosti uzdižu se do razine naših glava i predstavljaju naš svakodnevni životni i komunikacijski vidokrug, dok u rukama koje vise ispod tog oblaka, u pravoj realnosti, držimo alate koji mogu spajati i stvarati, ali i uništavati.

Mjesto radnje: Peristil

Realni prostor – Peristil, Split.

Srce palače cara Dioklecijana, dovršene 305. godine. Peristil je u to vrijeme bio trg nad kojim se nadvijao balkon s carevim tronom s kojeg se obraćao narodu. Predstavljao je centar; ne samo carskog kulta već i sakralni centar, budući da je bio okružen hramovima rimskih božanstava od kojih su dva najveća pretvorena u crkve (Splitsku katedralu i krstionicu sv. Ivana). Kako svojom cjelovitošću i posebnošću predstavlja remek-djelo svjetske baštine, pod zaštitom je UNESCO-a, te pod danonoćnim povećalom nadležnih konzervatorsko-restauratorskih službi, ali i tisućama turističkih bliceva. Peristil je ne samo srce Palače već i srce čitavog Grada, njegovo utjelovljenje, simbol i identitet. Peristil više od 1700 godina živo pulsira kao okupljalište generacija, kao centar zbivanja i mjesto iz kojeg se širi duh grada.

Ne čudi činjenica da je zbog svoje nevjerojatne slojevitosti i kultnog statusa, kroz povijest, posebno noviju, bio plodno tlo i poticaj za nove ideje, za uspostavljanje nove simbolike u prostoru i odašiljanje određenih poruka u odgovarajućem povijesnom kontekstu.

GRGUR NA PERISTILU

Prva intervencija dogodila se 1929. godine kada Ivan Meštrović na Peristil postavlja brončani spomenik Grguru Ninskom. Spomenik je mjerilom svladao monumentalni antički prostor i njime potpuno dominirao. Ninski biskup iz 10. stoljeća borio se protiv latinizacije, zalažući se za vođenje mise na slavenskom jeziku i upotrebu glagoljice, pa je u tadašnjem povijesnom kontekstu talijanske okupacije dijelova naše obale (tridesetih godina 20. st.) bio glasan protest, simbol čovjeka iz našeg naroda koji potpuno nadjačava Peristil, u ovom slučaju simbol Rima odnosno uzurpatorske Italije.

CRVENI PERISTIL

Trideset godina kasnije, u rano jutro 11. siječnja 1968., Pave Dulčić, spiritus movens tadašnje splitske konceptualne scene, Tomo Čaleta, Slaven Sumić i još nekolicina fluktuirajućih kolega, obojali su Peristil u crveno. O tom činu ne postoji dokumentacija, tek jedna fotografija, koja je napravljena to jutro prije nego što je Peristil očišćen, a akteri privedeni na policijsko ispitivanje.

U policijskoj postaji, na upit zašto su to učinili, krivci su odgovorili. “ Mislimo da je boja kulturno-historijskih spomenika postala monotona i dosadna za prolaznike i umjetnike!»

Taj čin može se promatrati kao prvi konceptualni akt u našoj umjetnosti, koji već ima mitski karakter, a kakogod ga interpretirali, neodvojiv je od revolucionarnih vibracija koje su više ili manje razorno potresle Europu burne ’68.

ZELENI PERISTIL

Dvadeset i jednu godinu kasnije, 1989. umjetnik i novinar Ante Kuštra, potaknut ekološkim pokretom koji buja osamdesetih, oblaže cijeli Peristil zelenim drvenim pločama, apelirajući na ekološku svijest građana. U turbulentnom vremenu pred Domovinski rat, akcija prolazi gotovo nezamjetno.

CRNI PERISTIL

Trideset godina nakon Crvenog peristila, 1998. godine konceptualni umjetnik Igor Grubić na Peristilu crnom bojom slika krug te na vratima obližnjeg turističkog ureda ostavlja poruku: „U čast grupi Crveni Peristil 30 godina poslije. Peristil poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti.” Crni Peristil bila je šaka u oko društvenoj letargičnosti u vremenu kulturno - političke represije HDZ-ove postratne vlade. Akcija se nakon samog čina preselila u medije, a autor se, da bi se zaštitio od pravnih sankcija, predstavlja kao glasnogovornik grupe Crni Peristil. Na Zagrebačkom salonu rad osvaja 2. nagradu, a na informativni razgovor u policiji (Odjel za zločin i terorizam) autor dolazi s odvjetnicima i odbija dati izjavu.

Stakleni Peristil

NAPAD NA PROSTOR

Cilj projekta Stakleni Peristil je interpolirati tumor u živo gradsko tkivo.

Prostorna ideja je jasna: „suvremeni“ objekt trgovačko-stambene namjene sjeda u prostorni volumen Peristila. Pritom nestaje povijesni trg kao slojevito mjesto susreta, a tema trga se transformira u unificirane kafiće na 3 etaže objekta.

Komunikacija s okolnim prostorom svedena je na prizemlje Staklenog Peristila (eskalatori do podzemnih garaža u Dioklecijanovim podrumima i vrata prema Katedrali), dok ostatak volumena u potpunosti zatvara i destruira okolne građevine. Zgrada svojim vanjskim oblikovanjem pročelja s plavim reflektirajućim staklima i mondenim sadržajima predstavlja teroristički napad na javni prosotor, spomeničku baštinu i povijesni gradski ambijent.

BRISANJE IDENTITETA

Umetnuti objekt na nikakav se način oblikovanjem, unutarnjim prostornim konceptom i sadržajima ne razlikuje od većine trgovačko-stambenih objekata koji u zadnje vrijeme niču po Lijepoj našoj. Unificirana arhitektura iz kataloga, naizgled suvremena, odjevena u staklo i inox, ispunjena lifestyle sadržajima i elitnim stanovanjem, predstavlja mjesto bez identiteta, koje smješteno u ovakav kontekst u potpunosti briše njegovu slojevitost, povijesne odnose, tradiciju, sjećanja, humanost i dimenziju javnog, mijenjajući sve to za ono što običavamo nazvati „suvremenom potrebom“.

Projekt snagom svojeg besmisla želi izbrisati spomenute vrijednosti iz kolektivne svijesti.

KRITIKA KOMUNIKACIJE I REVOLUCIONARNI DUH

Projekt predstavlja drugi način komunikacije o prostornoj problematici u kontekstu letargične građanske mase, djelomično aktivne intelektualno-kulturne scene, te struke koja disperznim pokušajima odašilje poruke protesta koje najčešće ne uspijevaju dobaciti van stručnih krugova. Projekt ne predstavlja studiju, nego antistudiju slučaja čime u svojoj biti ima ugrađen revolucionarni duh.

Revolucije počivaju na bazičnim ljudskim emocijama. Intelektulana komponenta revolucije njena je kasnija nadogradnja. Projekt stoga svojim konceptom u drugi plan stavlja povijesne reference i stručne opaske, izravno napadajući identitet, i cilja na bazični emocionalni sklop svakog pojedinca, osobna sjećanja, stavove, rituale i osjećaj pripadnosti.

INTELEKTUALNE VEZE

Osim emocionalne usmjerenosti projekta, preko njega se želi ostvariti i intelektualna veza s dosadašnjim umjetničkim intervencijama na tom prostoru, koje su, svaka u svom vremenu, imale moćnu i jezgrovitu aktivističku notu. Sedamdeset godina nakon postavljanja Grgura Ninskog, četrdeset godina nakon Crvenog Peristila i deset nakon Crnog – 2008. godine Stakleni Peristil u mediju i na način sukladan vremenu jednako diže glas za oslobođenje od, ovaj put ne stranog okupatora ili represije državne vlasti, nego mahnitog potkupljujućeg kapitala u rukama pojedinaca koji nepovratno nagriza sam prostor i pravo na njegovo javno i slobodno korištenje sa svim pripadajućim slojevima i dimenzijama. Sloboda korištenja javnog prostora imanentna je svakom pojedincu.

Hiperrevolucija

Reprezentativne slike projekta tj. objekta Staklenog Peristila, dobivene su digitalnom fotomontažom kombiranom s 3D modelima. Kod takvih vizualnih hibrida danas je gotovo nemoguće raspoznati radi li se o simulaciji ili stvarnoj slici pa su isti načini standardna praksa kod prezentacije arhitektonskih projekata.Takve slike u samom začetku imaju jak pečat hiperrealnog. Ovaj projekt ne teži fotorealističnosti, a u prilog tome ide i korištenje grafika Roberta Adama (18.st.) , Vicka Anadrića (19. st.), Georga Niemmana (19./20. st.) i Jerka Marasovića (20. st.) poznatih istraživača Dioklecijanove palače, na koje se intervenira digitalnom grafikom i 3D modelima.

Osim intelektualne igre (intervencija na izvornu, povijesno utvrđenu vrijednost), poticaj na takav način vizualnog prikaza je i pitanje o utjecaju takvih slika na korisnika (svakog pojedinca) u doba bujajućeg informacijskog baroka i našeg trenutnog nestabilnog društvenog konteksta.

GALERIJSKI IZLOŽAK

Rad je, u obliku galerijskog izloška, zamišljen kao standardni arhitektonski prezentacijski plakat, gdje se, uz sve fotomontaže i simulacije, ozbiljno opisuje arhitektonski koncept, sa svim pripadajućim sadržajima.

Projekt takvim načinom prezentacije izlučuje reprezentativne “slike“ problematike, primarno kao provokaciju, a tek onda kao kritiku. Kritika, kao što je već istaknuto, često zahtjeva znanje o problematici, intelektualni angažman, dok ovakva provokacija ide šire, cilja na emotivni sklop pojedinca, pa stoga treba biti i najšire rasprostranjena.

MEDIJSKO RASPRŠENJE

Tek kroz medijski prostor (anti)projekt realizira se u svojoj punini. Cilj je raspršiti informacijski paket (slika-tekst) u virtualni prostor (internet) i pustiti istog da oko sebe formira vlastitu hiperrealnost. Vodeći se za aktualnim marketinškim modelom (word of mouth marketing), projekt se postavlja na komunikacijske servise Facebook i MySpace, te na blog stvarajući prostor (virtualne trgove) za okupljanje i komunikaciju većeg broja ljudi. Aktiviranjem tih komunikacijskih kanala cilja se na aktualizaciju prostorne problematike među mlađom populacijom, kojoj takav način komuniciranja predstavlja neizostavni dio svakodnevice.

Također, sve inofrmacije o projektu sa svim linkovima bit će poslane na više od 80 e-mailova stručnih i znanstvenih institucija, najrelevantnijih internetskih portala, foruma, medijskih kuća te odabranih službenih osoba. Model informiranja lančanim e-mailovima cilja na srednju i stariju populaciju, koja bi trebala saznanje o projektu dalje proširiti stručnim krugovima, odnosno s njime upoznati najširu javnost.

Medijsko otvaranje projekta bit će obavljeno noć prije otvorenja Salona mladih 2008. godine.

...u jutro 11. siječnja 1968. Peristil je osvanuo u crvenom....

Majorian 458