Kapital, prostor, komunikacija

TAJNA PRODAJA JAVNOG

Građevinski lobiji u sprezi s gradskim vlastima, trgovanje gradskim zemljištima, izmjene i dopune GUP-a po zahtjevima investitora, jeftina poljoprivredna zemljišta i zaštićena pomorska dobra koja odjednom postaju vrijedne građevinske zone, iznenadna skidanja statusa zaštićenih spomenika, ali i istovremena skidanja kolega stručnjaka koji se tome eventualno usprotive, nestručno definirani natječaji, uzak krug onih koji“mogu“.

Sve to iza zatvorenih vrata ili ispod stolova, svakako, daleko od očiju javnosti.

14 interpolacija u i oko Dioklecijanove palače, od kojih neke betonskom težinom sjedaju na antičke mozaike, dubrovački slučaj Pila s rušenjem ambijenta osamnaestostoljetnih kuća i gradnjom transportnog terminala s turističkim sadržajima te slučaj interpolacije elitnog trgovačko-stambenog objekta na Cvjetnom trgu, tek su najpoznatiji lajtmotivi Hrvatske prostorne problematike.

Javni prostor je napadnut i pitanje je koliko će to opsadno stanje trajati. Hoće li nadolazeći europski zakoni uspjeti preduhitriti nestanak tog vrijednog i sve rjeđeg resursa?

Sva ta pitanja postaju još delikatnija kada se dotični prostori nalaze u gradskim centrima, kada imaju tradiciju i povijest gradnje, plansku ispunjenost, vizualnu zaokruženost, javnost korištenja i identitet s kojim se građani poistovjećuju, kada se u njima kreiraju urbani rituali i kada imaju jedinstven ambijent kojeg naraštaji svakodnevno uživaju. Zadiranje u takav prostor je zadiranje u slobodu i identitet svakog pojedinca.

Gledajući u povijesni retrovizor rekli bismo da vidimo više nego dovoljan poticaj za tisuće podignutih šaka u bijesnom galopu gradskim ulicama.

Koliko nas zapravo smeta nered u našem vlastitom životnom prostoru?

REVOLUCIJA. DANAS? U KOLIKO SATI?

Ipak, takvo alarmantno stanje je moralo podići medijsku prašinu i probuditi neke uljuljane duhove. U gradovima s najvećim problemima (Split, Dubrovnik, Zagreb) osnivaju se građanske inicijative za spas prostora, u cilju senzibiliziranja javnosti i zajedničkog suprostavljanja rušilačkim projektima investitora i gradskih vlasti. Od potpune neorganiziranosti do visokog stupnja organizacije i javne uspješnosti, inicijative su ipak medijskim istupima uspjele potaknuti na razmišljanje o određenim pitanjima, sakupiti velik broj potpisa potpore, a naposlijetku, i potaknuti ljude na javno okupljanje i prosvjede. Zadnji prosvjed vezan za problematiku gradskog prostora dogodio se u Varšavskoj ulici u Zagrebu 16. prosinca prošle godine. Oko 3 000 ljudi okupilo se da bi se usprotivilo odluci gradske vlasti da se dozvoli rušenje kina Europa u svrhu gradnje elitnog trgovačko - stambenog prostora s podzemnim garažama do kojih bi vodio prilaz koji kolidira s javnom gradskom šetnicom. Na Varšavskoj se tog dana moglo vidjeti skupine osvještenih studenata i pripadnika alternativne scene, članove udruga organizatora, intelektualce, poznata lica naše kulture, grupe stanara te manji broj građana koji se se našao u zakrčenoj Varšavskoj. Prosvjed je osim svoje primarne i kvalitetno izrežirane alternativne note, zapravo imao i društveni moment - druženje ljudi koji se uglavnom međusobno poznaju.

Jednako tako, na javne tribine namijenjene dotičnoj problematici dolazi isti krug ljudi. Isti novinari pišu o tome jednako male članke koje čita jednako mali broj ljudi. Relevantni stručnjaci s područja koje se bavi prostorom ili baštinom ne uspijevaju se ujedniti u zajedničkom prijedlogu ili studiji slučaja koja bi se ozbiljno suprostavila rušilačkim investitorskim zahvatima. Tek pokoji članak stručnjaka disperzno biva odaslan u medijski prostor, no najčešće zbog diskursa ne uspijeva doskočiti u polje koje nazivamo širom javnosti. Dogodi se tako da 30 ili 3000 šaka u zraku (ovisno o veličini grada) podižu uvijek isti pojedinci mahom iz akademsko - kulturnih krugova.

U isto vrijeme u Hrvatskoj je oko 7% visoko obrazovanih, a još manje onih koji zbog današnje mobilnosti i seobe na nacionalnoj (i internacionalnoj) razini zaista osjećaju duh mjesta i pripadnost nekom identitetu. Usmjereno ciljanje na generalni emocionalni sklop građanstva kronično nedostaje; u korist rasutih stručnih informacija ili poluinformacija koje povremeno iskoče. U takvoj situaciji „suvremeni“ projekti većem dijelu građanstva se i ne čine toliko apsurdni, a eventualno prepoznat problem javnog prostora, zbog opće društvene letargičnosti, ostaje tek problem tuđeg dvorišta.

Vlast, odnosno vlada, uviđajući benignost takvih javnih akcija, a dakako, promičući demokraciju i građanske slobode, takve istupe dopušta, štoviše, potiče ih, samo ne ispod svog prozora.

Što znači revolucija u takvom društvenom kontekstu?