Mjesto radnje: Peristil

Realni prostor – Peristil, Split.

Srce palače cara Dioklecijana, dovršene 305. godine. Peristil je u to vrijeme bio trg nad kojim se nadvijao balkon s carevim tronom s kojeg se obraćao narodu. Predstavljao je centar; ne samo carskog kulta već i sakralni centar, budući da je bio okružen hramovima rimskih božanstava od kojih su dva najveća pretvorena u crkve (Splitsku katedralu i krstionicu sv. Ivana). Kako svojom cjelovitošću i posebnošću predstavlja remek-djelo svjetske baštine, pod zaštitom je UNESCO-a, te pod danonoćnim povećalom nadležnih konzervatorsko-restauratorskih službi, ali i tisućama turističkih bliceva. Peristil je ne samo srce Palače već i srce čitavog Grada, njegovo utjelovljenje, simbol i identitet. Peristil više od 1700 godina živo pulsira kao okupljalište generacija, kao centar zbivanja i mjesto iz kojeg se širi duh grada.

Ne čudi činjenica da je zbog svoje nevjerojatne slojevitosti i kultnog statusa, kroz povijest, posebno noviju, bio plodno tlo i poticaj za nove ideje, za uspostavljanje nove simbolike u prostoru i odašiljanje određenih poruka u odgovarajućem povijesnom kontekstu.

GRGUR NA PERISTILU

Prva intervencija dogodila se 1929. godine kada Ivan Meštrović na Peristil postavlja brončani spomenik Grguru Ninskom. Spomenik je mjerilom svladao monumentalni antički prostor i njime potpuno dominirao. Ninski biskup iz 10. stoljeća borio se protiv latinizacije, zalažući se za vođenje mise na slavenskom jeziku i upotrebu glagoljice, pa je u tadašnjem povijesnom kontekstu talijanske okupacije dijelova naše obale (tridesetih godina 20. st.) bio glasan protest, simbol čovjeka iz našeg naroda koji potpuno nadjačava Peristil, u ovom slučaju simbol Rima odnosno uzurpatorske Italije.

CRVENI PERISTIL

Trideset godina kasnije, u rano jutro 11. siječnja 1968., Pave Dulčić, spiritus movens tadašnje splitske konceptualne scene, Tomo Čaleta, Slaven Sumić i još nekolicina fluktuirajućih kolega, obojali su Peristil u crveno. O tom činu ne postoji dokumentacija, tek jedna fotografija, koja je napravljena to jutro prije nego što je Peristil očišćen, a akteri privedeni na policijsko ispitivanje.

U policijskoj postaji, na upit zašto su to učinili, krivci su odgovorili. “ Mislimo da je boja kulturno-historijskih spomenika postala monotona i dosadna za prolaznike i umjetnike!»

Taj čin može se promatrati kao prvi konceptualni akt u našoj umjetnosti, koji već ima mitski karakter, a kakogod ga interpretirali, neodvojiv je od revolucionarnih vibracija koje su više ili manje razorno potresle Europu burne ’68.

ZELENI PERISTIL

Dvadeset i jednu godinu kasnije, 1989. umjetnik i novinar Ante Kuštra, potaknut ekološkim pokretom koji buja osamdesetih, oblaže cijeli Peristil zelenim drvenim pločama, apelirajući na ekološku svijest građana. U turbulentnom vremenu pred Domovinski rat, akcija prolazi gotovo nezamjetno.

CRNI PERISTIL

Trideset godina nakon Crvenog peristila, 1998. godine konceptualni umjetnik Igor Grubić na Peristilu crnom bojom slika krug te na vratima obližnjeg turističkog ureda ostavlja poruku: „U čast grupi Crveni Peristil 30 godina poslije. Peristil poput magičnog zrcala reflektira stanje društvene svijesti.” Crni Peristil bila je šaka u oko društvenoj letargičnosti u vremenu kulturno - političke represije HDZ-ove postratne vlade. Akcija se nakon samog čina preselila u medije, a autor se, da bi se zaštitio od pravnih sankcija, predstavlja kao glasnogovornik grupe Crni Peristil. Na Zagrebačkom salonu rad osvaja 2. nagradu, a na informativni razgovor u policiji (Odjel za zločin i terorizam) autor dolazi s odvjetnicima i odbija dati izjavu.